Zbrinjavanje RAO-a Radioaktivni otpad (RAO) koji je Hrvatska obvezna zbrinuti potječe iz čitavog niza djelatnosti u kojima se svakodnevno koriste radioaktivni izvori i materijali kao što su industrija, medicina, znanost, istraživanja i slično. Takav otpad nazivamo institucionalnim otpadom. Izuzev institucionalnog otpada, obveza zbrinjavanja odnosi se i na radioaktivni otpad (RAO) i istrošeno nuklearno gorivo (ING) iz Nuklearne elektrane Krško , koja je 50% u vlasništvu Republike Hrvatske, a 50% Republike Slovenije. Iako u usporedbi s ostalim državama svijeta Hrvatska ima obujmom male količine radioaktivnog otpada, činjenica jest da taj otpad u svakodnevnom životu stvaramo, te ga je potrebno adekvatno zbrinuti.
Zbrinjavanje RAO-a podrazumijeva sve administrativne i operativne postupke kojima se radioaktivni otpad na siguran način izolira iz ljudske okoline. Način zbrinjavanja RAO-a ovisit će o vrsti nastalog RAO-a, njegovoj količini i aktivnosti. Kako bi se osiguralo sigurno zbrinjavanje RAO-a potrebno je učiniti predradnje i definirati tokove otpada u procesu zbrinjavanja. Općenito, sustav gospodarenja RAO-om treba obuhvaćati prikupljanje i razvrstavanje (klasificiranje) otpada, predobradu, obradu te odgovarajuće kondicioniranje u oblik prikladan za buduće rukovanje, transport, skladištenje i konačno odlaganje otpada u, za to predviđeno, trajno odlagalište.
Pri planiranju objekta za skladištenje ili odlaganje, te u fazama između nastanka RAO-a i njegovog konačnog odlaganja važnu ulogu ima klasifikacija odnosno kategorizacija RAO-a. RAO se klasificira ovisno o sadržaju radionuklida i vremenu njihovog poluraspada te aktivnosti (ukupnoj i specifičnoj). U Hrvatskoj je RAO klasificiran u četiri razreda:
1) izuzeti i otpušteni radioaktivni otpad,
2) niskoradioaktivni kratkoživući otpad,
3) nisko i srednje radioaktivni otpad (NSRAO) s podrazredima: kratkoživući i dugoživući, te
4) visokoradioaktivni otpad (VRAO).
Nisko radioaktivni otpad (NRAO) i srednje radioaktivni otpad (SRAO) se, budući da granice nisu jasno određene, često klasificira zajedno te se zajedno i odlaže. No, za zbrinjavanje u površinskom odlagalištu postavljaju se ograničenja na sadržaj dugovječnih radionuklida, osobito alfa emitera, pa se takav otpad obično naziva „kratkoživući NSRAO“.
NSRAO se pojavljuje u plinovitom, krutom i tekućem agregatnom stanju, dok je visoko radioaktivni otpad (VRAO) koji nastaje preradom istrošenoga nuklearnog goriva (ING) najvećim dijelom u tekućem agregatnom stanju (tekućina kontaminirana radionuklidima). Skladištenje tekućeg RAO-a nije dozvoljeno, stoga je njegova obrada važna, jer se na taj način pretvara u oblik prikladan za skladištenje i odlaganje, te mu se smanjuje volumen.
NSRAO ima najveći obujam i najnižu aktivnost, dok VRAO ima najmanji obujam i najvišu aktivnost.
Prikaz obujma i aktivnosti po vrsti radioaktivnog otpada
Kriteriji zbrinjavanja su mnogo blaži ako se radi o NSRAO-u u odnosu na ING i VRAO. Zbog toga su sve aktivnosti u pripremi, kondicioniranju, transportu i odlaganju NSRAO-a, te su kriteriji u izboru odgovarajuće lokacije za odlaganje tog otpada bitno različiti od isto takvih aktivnosti za VRAO. Jednako tako se blaži kriteriji koriste i kada je riječ o skladištenju, gdje se radi o roku od nekoliko desetaka godina, u odnosu na odlaganje, gdje se vrijeme mjeri u stotinama ili tisućama godina.
Postupanje sa svim vrstama radioaktivnog otpada strogo je uređeno nacionalnim i europskim propisima i međunarodnim konvencijama. U tu svrhu, zbrinjavanje radioaktivnog otpada mora osigurati odgovarajuću izolaciju otpada od okoliša. To se postiže primjerenom obradom i pakiranjem otpada koji se, u pravilu, najprije pod stalnim nadzorom čuva u skladištima, a potom trajno smješta u odlagališta. U odlagalištu će izgrađene barijere i prirodne barijere prikladne lokacije spriječiti migraciju radioaktivnih tvari u okoliš sve dok se njihova radioaktivnost ne umanji na razinu prirodne radioaktivnosti okolnog tla. Više o cjelokupnom procesu gospodarenja radioaktivnim otpadom pročitajte u našoj brošuri i pogledajte na filmu .
