Skladištenje NSRAO-a Skladištenje znači privremeno čuvanje RAO-a, pri čemu je osigurana zaštita okoliša, kako bi se npr. olakšala predobrada, obrada, kondicioniranje i slično, što prethodi odlaganju otpada. Tijekom skladištenja nekim vrstama NSRAO-a može se značajno smanjiti aktivnost. Kratkovječni otpad može se skladištiti dok mu aktivnost ne opadne toliko da se smije kontrolirano ispuštati u okoliš ili odlagati kao komunalani otpad.
Skladište je armiranobetonska Skladište je armiranobetonska zgrada otporna na potrese i konstruirana tako da omogućuje odvojeno slaganje posuda s radioaktivnim otpadom s obzirom na njegove karakteristike i sigurno manipuliranje njime. Skladišni kapaciteti su ograničeni, te se u svrhu njihova racionalnog korištenja volumen radioaktivnog otpada prije ili za vrijeme skladištenja smanjuje.Period privremenog skladištenja otpada između obrade i uspostave konačnog odlagališta u većini zemalja sa manje razvijenim nuklearnim programima najvjerojatnije će biti dug. Za dulje skladištenje (više desetljeća) pogodan je samo kondicionirani RAO koji udovoljava propisanim uvjetima za prijam (kriteriji prihvaćanja RAO-a, WAC -Waste Acceptance Criteria).
Skladište radioaktivnog otpada, izvor: PURAM
Što je zapravo NSRAO i kako se zbrinjava? Neobrađeni nisko i srednje radioaktivni otpad (NSRAO) dolazi u raznim oblicima: čvrstom, tekućem i plinovitom stanju, a ovisno o vrsti otpada mogu biti, primjerice zapaljivi (poput papira, robe i sl.), disperzibilni (pepeo, prah i sl.), tekućine mogu sadržavati taloge (smole i filteri), i ta svojstva moraju biti točno navedena na deklaraciji spremnika. Detaljnije, NSRAO se odnosi na tkaninu, robu, plastiku, izolaciju, papir i sl., a srednje radioaktivni otpad (SRAO) su talozi od pročišćivača, smole, filteri, metalni dijelovi, izvori zračenja iz medicinske dijagnostike i terapije, radioaktivni gromobrani itd.
Dojavljivači dima
Imobilizirani i drugi kruti otpad pakira se u čelične bačve kapaciteta 200 l, iako je, ovisno o dimenzijama otpada, moguće koristiti i spremnike drugog kapaciteta npr. 220 l ili 320 l. Spremnici su uglavnom cilindričnog oblika poput bačvi i izrađeni od vrlo otpornih i robusnih materijala poput nehrđajućeg čelika, plastike i fiberglasa i to u više slojeva što predstavlja sekundarnu zaštitu. Primarna zaštita ostvaruje se tako da se radioaktivni sadržaj bačve izolira i imobilizira cementom ili sličnom ispunom.
Mjerenje radioaktivnosti materijala Mjerenje radioaktivnosti materijala, izvor: JAVYS, Slovačka
Provjera zračenja na kontaktu stijenke spremnika Provjera zračenja na kontaktu stijenke spremnika, izvor: JAVYS, Slovačka
Svaki spremnik Svaki spremnik mora imati deklaraciju koja sadržava identifikacijski broj, prisutne radionuklide i njihovu aktivnost, prijašnju namjenu sadržaja, vrstu ispune, masu i volumen, dozu zračenja na 1 metar od stijenke s datumom mjerenja itd.
Prije smještaja u skladište ili odlagalište, spremnici s radioaktivnim otpadom moraju biti podvrgnuti raznim obradama i inspekcijama čime se postiže fizička i kemijska stabilnost sadržaja odnosno provjerava se da zračenje na kontaktu stijenke bude u granicama norme za skladištenje. Tim preliminarnim procesima se spremnici osiguravaju za rukovanje i transport do mjesta zbrinjavanja.
Manipuliranje bačvom, izvor: JAVYS, Slovačka Manipuliranje bačvom, izvor: JAVYS, Slovačka
Bačve na metalnoj konstrukciji u skladištu, Brinje, Slovenija Bačve na metalnoj konstrukciji u skladištu, Brinje, Slovenija
Skladište NSRAO-a – funkcionalnost i dizajn Od samog početka nuklearnih istraživanja javlja se problem zbrinjavanja nastalog otpada. Prve metode zbrinjavanja NSRAO-a su bile vrlo jednostavne – plitko zakapanje u rovovima koji bi često imali cementnu ili asfaltnu podlogu, ili skladištenje na otvorenom prostoru uz ograđivanje i kontrolu pristupa. Te metode više nisu uobičajena praksa i ne koriste se već dugi niz godina otkako je „radiološka odgovornost“ država i njihovih institucija postajala sve veći imperativ u svijetu. Već desetljećima skladišta NSRAO-a konstruiraju se kao specijalizirane građevine, prema općenito prihvaćenim inženjerskim i sigurnosnim standardima, za čiji je razvoj i usuglašavanje osobito zaslužna Međunarodna agencija za atomsku energiju – IAEA .
Razlozi za razmatranje i projektiranje skladišta su različiti:
1. za potrebe skladištenja kratkoživućih radionuklida u kojima materijal stoji određeno vrijeme prije no što bude spreman za reciklažu i otpuštanje od radiološke kontrole,
2. za akumulaciju dovoljnog volumena otpada koji će tada biti tretiran i prerađen,
3. za akumulaciju dovoljne količine otpada prije smještanja u odlagalište,
4. za dugoročno skladištenje RAO-a dok se ne izgradi odlagalište.
Direktiva 2011/70/EURATOM (na engleskom jeziku) utvrđuje okvir za odgovorno i sigurno gospodarenje istrošenim nuklearnim gorivom (ING) i radioaktivnim otpadom (RAO) koji mora osigurati svaka zemlja članica Europske unije. Obveze Republike Hrvatske i planovi za njihovo ostvarenje opisani su u Strategiji zbrinjavanja radioaktivnog otpada (RAO), iskorištenih izvora (II) i istrošenog nuklearnog goriva (ING) i Nacionalnom programu. U Republici Hrvatskoj planira se izgradnja središnjeg skladišta NSRAO-a u sklopu Centra za zbrinjavanje RAO. Sada se hrvatski institucionalni RAO nalazi uglavnom u Institutu Ruđer Bošković (IRB) i u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI), u skladištima koja su zatvorena (ne primaju novi otpad). Taj RAO treba premjestiti u novo, operativno, središnje skladište u Centru, gdje treba uspostaviti i skladišne kapacitete za prihvat hrvatskog dijela NSRAO-a iz Nuklearne elektrane Krško.
Praksa kojom se pristupa u funkcionalnom dizajnu skladišta NSRAO-a je takva da objekt mora biti jednostavan, ali robustan i otporan. Izvedba može biti površinska ili pripovršinska, ovisno o lokalnim parametrima i očekivanom inventaru skladišta. Pripovršinska skladišta su uglavnom prekrivena dodatno slojem zemlje i geoinženjerskim barijerama kako bi se dodatno zaštitila i izolirala od vanjskog utjecaja.
U oba slučaja struktura se gradi od visokokvalitetnog betona. Prostor se pomno dizajnira da može primiti što veći volumen otpada s tim da mora postojati prostor za prijenos i pristup svakoj pojedinoj jedinici inventara te sekundarni manipulativni kapacitet za inspekciju i rukovanje inventarom prije smještaja. Pristup je bitan jer skladištenje pretpostavlja kontinuirani nadzor pojedinih spremnika.
Ukoliko je to potrebno, rade se i posebni odjeljci za odvajanje otpada po određenim svojstvima: agregatno stanje, zapaljivost, kompresibilnost itd.
Inventarom Inventarom se može manipulirati ručno (u slučaju spremnika koji neznatno zrače) ili viljuškarima i dizalicama koje mogu biti ručno ili kompjuterski upravljane. Unutar skladišta se često ugrađuju metalne konstrukcije na koje se spremnici postavljaju vodoravno ili uspravno kako bi se maksimalno iskoristio raspoloživi prostor u skladištu. Bačve s otpadom se također mogu slagati jedna na drugu na nekoliko razina ili samo polagati na podlogu jedna do druge, ovisno o količini, težini i tipu otpada u skladištima odnosno spremnicima.
Samo skladište Samo skladište mora imati implementiranu vatrogasnu zaštitu, ventilaciju zbog stvaranja nusprodukata u plinovitom stanju te odgovarajući sustav praćenja radioaktivnog zračenja po svim sekcijama skladišta kao i u vanjskom okolišu. Praksa je da se redovito mjeri doza zračenja na jedan metar udaljenosti od spremnika s radioaktivnim otpadom i bilježi svako stanje i promjena koja bi mogla upućivati na ikakve probleme. Oko samog skladišta se postavljaju mjerne točke za nadzor koje u realnom vremenu prate stanje radioaktivnosti okoliša. Granica dopuštenog mogućeg ozračenja pojedinca iz stanovništva je 1 mSv godišnje iz svih takvih tehničkih izvora zajedno. Za usporedbu, svjetski prosjek izloženosti pojedinca je 3,01 mSv godišnje, od kojih se 2,4 mSv odnosi na prirodne izvore.
